Ex-yu

2-1

Danas sva djeca u Hrvatskoj u 8. razredu odlaze u Vukovar i tamo uče kako je Vukovar oduvijek bio hrvatski grad, kako su rat u Vukovaru započeli Srbi i JNA koja je bila srpska vojska, kako se u Borovom selu dogodio masakr „hrvatskih redarstvenika“, kako je Vukovar „grad heroj“, „hrvatski Staljingrad“ koji je bio u potpunom okruženju i kojeg su branili slabo naoružani „branitelji“, kako je Ovčara najveći zločin… U nastavku ćemo koristeći samo hrvatske izvore pobiti sve ove laži kojima se i dalje raspiruje mržnja i onemogućuje miran suživot Srba i Hrvata.

Kada se mediji u Hrvatskoj zgražaju nad povicima „Ubi Srbina!“, čak i na utakmicama gdje Hrvatska uopće ne igra sa Srbijom, kada se „javno mijenje“ isčuđava što ljudi na koncerte Thompsona nose ustašku ikonografiju i što na svadbama svira pjesma „Jasenovac i Gradiška Stara“ koja slavi klanje srpskih civila u 2. svjetskom ratu, kada su političari u šoku jer su pretučeni pravoslavni bogoslovi, a ćirilične ploče ponovno razbijene, nek se sjete da su i svi oni odgovorni za te događaje barem tako što i dalje inzistiraju na besčasnom „Vukovarskom mitu“, pogotovo 18.11. kada čitava Hrvatska uz nezamislivo prenemaganje i patetiku slavi taj sramni događaj.

Događaj koji zapravo ilustrira čitav rat u Hrvatskoj koji je prema izjavi prvog hrvatskog ministra policije i Tuđmanovoj desne ruke počeo napadima hrvatskih policajaca i paravojnih jedinica na Srbe i srpska sela .

Vukovarska bitka za uvertiru ima pokolje srpskih civila mjesecima prije početka rata, blokiranje kasarne JNA i ubijanje ročnika. Ona je dobar pokazatelj kako su Hrvati izvršili agresiju na Srbe, a kasnije pokvareno krivicu za rat pokušali pripisati Srbima. Vukovarski mit je temelj svih ostalih hrvatskih bezobraznih laži. Ovaj tekst je skroman doprinos demisticiranju tog odvratnog mita.

SWITZERLAND IS SHIPTARIA TENK JU JU ES EJ JU AR MAJ BEST FREND JU AR DI PIC KIPER JU AR DE LEDJEND

Zabluda: Vukovar je oduvijek bio hrvatski grad.

Istina: Vukovar nikad nije bio hrvatski grad. Do 18. stoljeća Srbi su u Vukovaru bili apsolutna većina, a onda Austro-Ugarska počinje doseljavati stanovništvo iz cijele Monarhije. Broj Srba se dodatno smanjio nakon ustaških pokolja iz 1941., a nastavio se smanjivati i u desetljećima poslije drugog svjetskog rata kada su komunističke vlasti masovno doseljavale Hrvate, pogotovo iz Dalmacije i Hrecegovine. Unatoč svemu, Vukovar je ostao multi-etnička sredina, gdje je osim Srba i Hrvata živjelo i jako puno Mađara, Nijemaca, Rusina, Slovaka, Ukrajinaca i dr. …

Na posljednjem predratnom popisu stanovnništva (1981.) čak se 21.2 posto stanovnika Vukovara izjasnilo kao Jugoslaveni, najviše u cijeloj Hrvatskoj, dok je Hrvata bilo samo 37 posto. Zato ne treba čuditi da je baš Vukovar izabran od strane Tuđmana i HDZ-a kao poprište ratnih sukoba. Na izborima 1990. u Vukovaru uopće nije pobjedio HDZ, nego SDP. Komentirajući rezultate tih izbora u Vukovaru hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je izjavio: ‘Zapamtit će me crveni Vukovar!’. I zapamtio ga je.

Zabluda: Rat u Vukovaru su počeli Srbi.

Istina: Prije bilo kakvih sukoba, još u rano proljeće 1991., Hrvati su počeli otimati i ubijati srpske civile, tako da su do početka direktnog ratnog sukoba hrvatske paravojne jedinice ubile najmanje 126 civila srpske nacionalnosti prema hrvatskih izvorima ( šef Tuđmanove obavještajne službe, SUZUP-a u Vukovaru, Ferdinand Jukić navodi tu brojku, dok JNA navodi i do 400).

Pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica nisu bili samo iz Vukovara, već su tamo smišljeno poslani iz cijele Hrvatske, pa su i mnogi vukovarski Hrvati bili u strahu. Prije bilo kakvog rata i sukoba, hrvatske vlasti u Vukovaru prestale su Srbima isplaćivati penzije i počele otpuštati Srbe sa posla.

Prije bilo kakvog rata i sukoba pripadnici hrvatskih paravojnih jedinica digli su u zrak srpske kafiće: “Krajišnik” (15. 4.), “Sarajka” (3. 5.), “Tufo” (3. 5.), “Brdo” (6. 5.), “Mali raj” (28. 6.), “Popaj” (2. 7.), “Točak” (21. 7.), “Čokot bar” (24. 7.), “Šid” (30. 7). A još 1989. dizani su u zrak kiosci srpskih novina. Pošteđena nije bila ni kuća poznatog nogometaša Siniše Mihajlovića čija je majka Hrvatic. Nju su hrvatske paravojne jedinice potpuno opljačkale i uništile, a čak su mu u bjesomučnom divljanju i orgijanju i obiteljske fotografije spalili.

Nalogodavci zločina bili su visoko rangirani članovi HDZ-a, sekretar narodne obrane općine Osijeka Branimir Glavaš (poznat po riječima kojima je najavio rat: „neka igre počnu“), sekretar narodne obrane općine Vukovar Tomislav Merčep, potpredsjednik hrvatskog sabora i bivši suradnik udbe Vladimir Šeks i Ivan Vekić koji će 31.07.1991. postati ministar unutarnjih poslova Hrvatske. Od te četvorice Glavaš je osuđen za ratne zločine od strane hrvatskog suda, Merčepu se sudi, Vekić je pod istragom USKOK-a, a Šeksa je za zločine optužio spomenuti Glavaš.

Kada se mediji u Hrvatskoj zgražaju nad povicima „Ubi Srbina!“, čak i na utakmicama gdje Hrvatska uopće ne igra sa Srbijom, kada se „javno mijenje“ isčuđava što ljudi na koncerte Thompsona nose ustašku ikonografiju i što na svadbama svira pjesma „Jasenovac i Gradiška Stara“ koja slavi klanje srpskih civila u 2. svjetskom ratu, kada su političari u šoku jer su pretučeni pravoslavni bogoslovi, a ćirilične ploče ponovno razbijene, nek se sjete da su i svi oni odgovorni za te događaje barem tako što i dalje inzistiraju na besčasnom „Vukovarskom mitu“, pogotovo 18.11. kada čitava Hrvatska uz nezamislivo prenemaganje i patetiku slavi taj sramni događaj.

Događaj koji zapravo ilustrira čitav rat u Hrvatskoj koji je prema izjavi prvog hrvatskog ministra policije i Tuđmanovoj desne ruke počeo napadima hrvatskih policajaca i paravojnih jedinica na Srbe i srpska sela .

Vukovarska bitka za uvertiru ima pokolje srpskih civila mjesecima prije početka rata, blokiranje kasarne JNA i ubijanje ročnika. Ona je dobar pokazatelj kako su Hrvati izvršili agresiju na Srbe, a kasnije pokvareno krivicu za rat pokušali pripisati Srbima. Vukovarski mit je temelj svih ostalih hrvatskih bezobraznih laži. Ovaj tekst je skroman doprinos demisticiranju tog odvratnog mita.

jebo sam ti mrtvu majku

Tenk ju Rusi
Ju are mai mpest frend
Ju are cum supplier
Ju are the legend

Attached: 1526580228188.png (912x1572, 1.4M)

Bazirani konac

To potvrđuje i prvi Tuđmanov ministar unutarnjih poslova Hrvatske, Josip Boljkovac u svojoj knjizi „Istina mora izaći van“ gdje opisuje događaj iz 4. mjeseca 1991. kada su Šeks, Šušak, Glavaš i Vukojević (sve visoko ranigirani hdz-ovci) pucali armbrusima po Borovu selu.

To je bilo puno prije nego je bilo koji Srbin ispalio i jedan metak u Vukovaru. U Vukovaru su, kao da je pod nacističkom okupacijom, bile potrebne propusnice koje je izdavao Tomislav Merčep. O atmosferi koju su stvarale hrvatske paravojne jedinice na čelu sa Merčepom svjedoči i povjerenik hrvatske vlade za Vukovar, Marin Vidić Bili, u pismu koje je iz Vukovara uputio hrvatskoj vladi, ali i nekolicini oporbenih čelnika:

„Imenovanjem Merčep Tomislava za sekretara Općinskog sekretarijata u Vukovaru došlo je do uzurpacije vlasti i koncentracije funkcija u jednoj osobi i to predsjednika HDZ-a te faktički zapovijednja ZNG-a, policijom te civilnim organima vlasti. Okružen ljudima sumnjivih moralnih i stručnih kvaliteta, bivšim kriminalcima, preuzeli su apsolutno nadzor nad svime u Općini Vukovar, ne prezajući od nasilnih i represivnih mjera nad građanima Općine Vukovar (bespravnim upadajem u privatne stanove, upućivanjem usmeno i pismeno u napuštene stanove osoba koje su tražile smještaj, pljačkanjem stanova, oduzimanjem privatnih vozila, nasilnim privođenjem na saslušanje pa čak i egzekucijama. Takvim ponašanjem stvorio je u gradu opću psihozu straha među hrvatskim i srpskim pučanstvom što je rezultiralo masovnim bijegom iz grada, totalnom blokadom rada polcije, ZNG-a, organa uprave i stvorilo opću konfuziju…“